Pre
nego što je vest o gubljenju dokaza
ugledala svetlost medijskih naslova, pozvan sam u spec.sud od strane sudije Vladimira Vučinića.
Tada mi je sudija lično preneo bojazan da se dokaz izgubio negde na putu od
suda do nekog od fakulteta gde je trebalo da bude veštačen. Međutim, mnogo
neverovatniju stvar saznaćemo od sudije kada je tu istu vest preneo u sudnici
opisujući kurira koji je bio zadužen da je odnese ''negde''(?) – jer kurir nije
znao gde je kasetu odneo i kome je dao, niti je imao potpis primaoca (?) - ''Mislio sam da u sudnicu dovedemo kurira i
kada bi ste ga videli Vama bi bilo sve jasno (misleći na to da će nam sama
pojava i ponašanje kurira dočarati sposobnost da nešto sačuva tj. izgubi)'':
rekao je sudija Vučinić. Ja sam dugo razmišljao o toj poruci. Mogao sam da
zamislim kurira u različitim životinjskim oblicima, kao neku vanzemaljsku
smešnu pojavu ili kao različite
nadrealne karikature ali nikako u ljudskom obliku – eventualno kao
Mr.Bina. Ovo suđenje pamtiću zbog dva
žala: prvo što nisam čuo audio zapis (prisluškivani telefonski razgovor) kada
bivši načelnik naplate putarine Milojko Dragojlović opisuje svoju tek sređenu ''zvezdanu'' kuću i drugo
što nisam imao prilike da vidim kako izgleda ''montirani'' kurir koji se
angažuje za spec.sud da prenosi dokazne materijale. Kakva država takvi i
kuriri.
Ali
nije to jedino iznenađenje od strane države na koje sam naišao. Pre nego što se otkrilo postojanje
tzv.''drumske mafije'' a nakon snimljene krađe moj odlazak u Narodnu
kancelariju takođe je bio tragikomičan. Ko je ikada imao tu ''čast'' da tamo
ode (zbog muke koja ga je na to naterala) video je kakva je to šarena politička
laža. Ja nemam živaca da je sada opisujem. Drugi put.
Sledeći
veliki ''uspeh'' doživeo sam prilikom pokretanja privatne tužbe protiv bivšeg
gen.dir.Branka Jocića, za izrečenu klevetu na TVB 92. Tu je veoma zanimljiva
jedna stvar. ''Prijatelj'' koji je u značajnoj meri uticao na moje odluke i bio svakodnevno sa
mojim planovima, ne samo da me je bodrio za pokretanje te tužbe (što čak i nije
bilo neophodno), već je angažovao svog prijatelja inače advokata, da me zastupa
u tom procesu (besplatno – naravno!). Posle par ročišta, ne pojavljivanja
Branka Jocića (izbegavanja suđenja – i prilike da sve dokaže što je na tv b92
tvrdio za mene), bilo mi je potpuno jasno da je taktika tuženog da predmet
zastari. Naravno, to sam samo ja video
(kao i moji svedoci). Svi ostali na čelu sa postupajućim sudijom Ignjatovićem
čak su i otvoreno govorili da ne vide ništa sporno. Posle četvrte godine
tapkanja u mestu, pretnji i fingiranja kontra tužbi (u stvari zamajavanja suda
i gubljenje vremena) nije bilo sporno da se po predlogu odbrane prekine
postupak zbog apsolutne zastarelosti predmeta!
Pomislio sam da ću bar imati prilike da nešto kažem na kontra tužbi, koju su navodno pokrenuli tuženi, ali kako je ovaj postupak okončan, tako je okončana i tzv. kontra tužba.

Pomislio sam da ću bar imati prilike da nešto kažem na kontra tužbi, koju su navodno pokrenuli tuženi, ali kako je ovaj postupak okončan, tako je okončana i tzv. kontra tužba.
Neverovatno. Nezavisno sudstvo
Srbije na visini zadatka!
Ja
međutim nisam odustajao da se vratim na posao u J.P.''Putevi Srbije''. Nije
pomagalo nagovaranje ''prijatelja'' da to nije pametna ideja, a čak ni ponuda
da bi neki ljudi uložili u moj privatni posao (samo da kažem koji bi biznis
započeo) i da odustanem od namere za povratkom u J.P.''Putevi Srbije''. Tada
sam odagnao sve sumnje u moju ozbiljnost sledećim rečima: ''Slušaj, ja se tamo
vraćam živ ili mrtav – a bolje Vam je da se vratim živ, jer u suprotnom
doživećete pravi pakao!'' Kako je to ''prijatelj'' shvatio ne znam, ali me više
nije odvraćao od te pomisli. Ono što mu je uspevalo to je da me stalno koči
rečima: ''čekaj, ne sad, nije trenutak, ne dozvoljava zapošljavanje Vlada zbog krize,
pravimo ''fintu'' za tvoj povratak, itd.''.
Нема коментара:
Постави коментар